#22

#anotherdayanotherfight

𝔸𝕟𝕕 𝕀 𝕥𝕙𝕚𝕟𝕜 𝕥𝕠 𝕞𝕪𝕤𝕖𝕝𝕗 𝕨𝕙𝕒𝕥 𝕒 𝕨𝕠𝕟𝕕𝕖𝕣𝕗𝕦𝕝 𝕕𝕒𝕪

Not so wonderful after all..
Jos jedno jutro u nizu,jos jedno jutro u kojem cu docekati dan brisuci suze,svadjajuci se.Kontam se u sebi jesam li ja osudjena na to da se budim uz mrzovoljne osobe,da mi pokvare vajb dok ustanu,iako ja ustanem pozitivna i vedra.Jel stvarno sudjeno da se svadjam svaki dan?Jel mi to vracka za sve moje zajebe u zivotu?
Imala sam vec period kad sam se budila uz ljuto drustvo koje mi nabije negativu first thing in the morning,trpila sam to jedno vrijeme,cupala pozitivu iz petnih zila ne bi li se odrazilo na njih,na kraju kad sam ostala bez toga postala sam pozitivna i sirila ljubav gdje stignem.
Na kraju se udam I skontam da mi sudbina da se budim uz to do kraja zivota,supposingly.Sad treba da cupam pozitivu iz petnih zila od petnih zila,duboko da dublje ne moze.
Bojim se da ne moze.Ok neki dana,i vecinu dana,al bas svaki..
E pa ne moze…
Ljudi moji,pa I ja sam insan koji ne moze svaku negativu pretvarati u pozitivu,I ja nekad mogu,valjda,imati dan kad mi isto to treba.
Iskreno jedine osobe koje su na mene uvijek pozitivno djelovale su moja mati,moja Peg I gospodin Hajrobleki.
Hvala im do neba zbog toga!
Uvijek su me mogli oraspoloziti,nabrijati,utopliti svojim rijecima,ljubavlju,pozitivom na moju negativu.Hvala im.
Od vjecnog filtriranja tudjeg sranja i sjebanosti potrosim se,glava me zaboli i dusa mi se stegne.Na kraju postanem neko hladan I zloban,a ne zelim to biti.Uvijek sam bila ekstrem I opce poznato je da sve moje reakcije i sve u vezi mene nema granica,uvijek me prebacuje jako I nenormalno I treba mi neko ko ce to balansirati da bi ja mogla balansirati nazad.
Sad me glava boli vec danima,toliko dugo da ni ne znam kad je pocelo,prije pet,sest,deset dana.Ne znam,samo znam da se osjecam potroseno I da pocinjem biti taj zlobnik koji nece misliti nesto blago lose,vec extremely lose.Lose do te mjere da pocinjem razmisljati da CoVeka tajno pocnem kljukati bosaurinima ne bi li bio ista blazi i mirniji.
To definitivno nije ok I smatram da je wicked-twisted minded sto ikako dolazim do takvih razmisljanja,I to je ta ekstremnost kod mene.
Svoju Peg poznajem vise od dvadeset godina,prva sjecanja mi se vezu za nase prijateljstvo I nikad,ali bas nikad nisam osjetila da mi ta cura zeli lose ili da mi nabija neki osjecaj manje vrijednosti,zavisti,zlobe,negative.NIKAD.
Prosle smo skupa razna sranja,I vise neg sto ce iko ikad znati,sto kazu sito I reseto,i dobro I lose pa opet nikad nisam osjetila trunku neke zlobe koja je usmjerena prema meni.Zna me vrlo dobro,bolje neg me moj CoVek zna,zna svaku moju manu,vrlinu I sve ono izmedju,pa me nikad nije osudila.Kroz sve smo znale proci pricom,smijehom,pa I plakanjem proklinjanjem zasto je doslo do toga do cega je,a sve to uz empatiju I ljubav.
Imamo jednu stvar sto se zove “priznanje” I kad su stvari najgore I kad krene niz brdo,odvojimo vrijeme za sebe I krenemo priznavati sve sto smo pogrijesile,sto mislimo da smo mogle drugacije.
Priznavale smo jedna drugoj strasne stvari,od nekih smo se smijale,za neke smo se zapitale koliko gluposti moras imati da to uradis,za neke smo se prispitivale do cega je ustvari pa su se odredjene greske desile,do onih da obe placemo I krivimo se sto je do tog doslo.
Jedina osoba u mom zivotu za koju mogu garantovati da bi bila uz mene,ne bitno o cemu se radilo,da li se ja radovala pa to s njom dijelila ili nekog ubila pa to s njom zataskala,ma I kaznu za isto platila.Isto vrijedi sa moje strane.
Podrzavam svaki segment nje I njenog razmisljanja,voljenja,mrzenja.
My Peg,my true soulmate.
Sad idem nastaviti sa danom,sa glavoboljom,sa tudjom mrzovoljom cupajuci zadnji atom ovog mog slabo zdravog razuma za kojeg nisam sigurna da ga ikako imam.

Peace out
Shigmignig